Biografija Atletskog kluba „Martin Dugo Selo“

Nastanak Atletskog kluba „Martin Dugo Selo“ sigurno se ne bi dogodio da osamdesetih godina prošloga stoljeća skupina entuzijasta, mladića zaljubljenih u atletiku i usput izvanrednih trkača, nije osnovala AK „Radnik Ostrna“. Klub je djelovao kratko, od 1985. do 1988., ali je stvorio temelje za osnivanje današnjeg kluba. Ta se ista skupina entuzijasta, sad već prilično starija, ponovo sastala 2001. godine u motelu „Park“ s idejom osnivanja novog kluba. Novi je klub trebao nadići prijašnje seoske okvire i djelovati na nivou grada. Kako je većina sportskih klubova u našem gradu imala naziv „Dugo Selo“, odlučeno je da se prije imena grada doda neki naziv koji bi bio specifičan i prepoznatljiv za ovaj naš kraj. Odabrano je ime Martin koje je osobito vezano uz naš kraj, od našeg Martin Brega, stope i crkve svetog Martina pa do nama toliko važnog Martinja. Ovaj naziv i dan danas mnogima nije jasan i često nas nazivaju samo AK „Martin“ što je potpuno pogrešno ili rijeđe AK „Dugo Selo“.

80-e godine i AK „Radnik Ostrna“

Nepravedno bi bilo započeti priču o našem klubu a da se ne spomenu 80-e godine prošloga stoljeća i postojanje AK „Radnik Ostrna“. Skupina fantastičnih trkača obilježila je taj period, posebno važan i za nastajanje današnjeg kluba AK „Martin Dugo Selo“. Prvi trkač Dugoselac koji se ozbiljnije bavio dugoprugaškim trčanjem negdje na prijelazu iz 70-ih u 80-e godine bio je Jadranko Kereković – Kreker (umro 2014. godine) i pretpostavljam da je on zaslužan za postojanje tada vrlo popularne utrke Dugo Selo – Oborovo dužine 15,5 km koja se održavala svake godine 29.03. na dan stradanja posavskog bataljuna u Oborovu za vrijeme NOB-a. Početkom 80-ih pojavljuju se Ivan Graberec – Iva i Zdravko Srdinić – Srda, te im se ubrzo priključuju Dokuš Miljenko – Kina i Čvorig Vjekoslav – Čvrga, obojca iz Velike Ostrne. U jednom kraćem periodu aktivan je Josip Tadić iz Kozinščaka. Ova ekipa, izuzev Kerekovića, bila je poznata po ultraškom trčanju sredinom 80-ih. Prvi ozbiljniji pothvat ostvario je Zdravko Srdinić 1982. godine kada je za 50. obljetnicu, tada za razvitak Dugog Sela vrlo važne tvornice posuđa „Gorica“, trčao ultra maraton u dužini od 250 km. 1985. godine ta je ekipa trčala ultra maraton od Kumrovca do Beograda, 500 km, a iduće godine od Jasenovca do Tjentišta, 600 km.

» ...više

1985. godine, u proljeće, počinjem i ja (Tihomir Anđal), polaznik 8. razreda OŠ S. B. Šumski, s pripremama za Oborovsku trku kao predstavnik naše škole, tada jedini. Prilikom jednog trčkaranja sreće me Dokuš, upoznajemo se, donosi mi kalendar utrka, za današnje prilike vrlo siromašan, malo me upućuje u, za našu tadašnju sredinu vrlo čudan sport i kreće moja ljubav prema atletici. Nakon te moje prve utrke Dugo Selo – Oborovo (sjećam se i rezultata Dugoselaca 15,5 km: Čvorig Vjekoslav 57 min, Graberec 59 min, Dokuš 1:01, Srdinić 1:06 i ja 1:12) osniva se Sportsko društvo „Radnik Ostrna“ u sklopu kojeg su osnovani nogometni, streljački i atletski klub. Tada Dokuš i ja uspjevamo privoljeti priličan broj djece iz Ostrne, uglavnom moje generacije, da krenu s trčanjem, a čak smo se okušali i u bacanju koplja i kugle (pribavili smo rekvizite od AK „Dinamo“ iz otpisa) i skoku u dalj. Znali smo otići na Dinamov stadion gdje bi nas ugostio AK „Dinamo“, a donedavni tajnik Hrvatskog atletskog saveza (HAS) Milan Orešković, tada trener u Dinamu, vodio bi nam treninge. Treninge u Ostrni vodio nam je Dokuš. Iscrtali smo 300 m staze u današnjoj Omladinskoj ulici koja nam je služila za dionice, a i koristili smo seosko nogometno igralište na mlaki na mjestu današnje crkve u Velikoj Ostrni.

Natjecali smo se u HALS-u (Hrvatska atletska liga – sjever) koja postoji još i danas. To je za nas klince bio poseban doživljaj. Trčati na tartan stazi na Dinamovom stadionu, doživjeti pravo atletsko natjecanje, sjediti na tribinama i navijati za naše koji su se bezuspješno pokušavali nadmetati s trkačima iz „pravih“ atletskih klubova. Jedini izuzetak bio je Čvrga, jedini naš junior koji je znao pokazati zube u disciplini 3000 m (9:22) i od kojeg su bili bolji jedino Dinamova braća Gavranović Joso i Franjo, tadašnji juniorski reprezentativci Jugoslavije. Bio je solidan i Božo Cik na 100 m, tj. bio je bolji od zadnjih i predzadnjih mjesta koja su većinom bila rezervirana za nas. Izgledali smo vrlo smiješni na tim natjecanjima. Osim što baš nismo bili upoznati s pravilima postavljanja na startu, jedini smo se isticali u crvenim nogometaškim dresovima s velikim brojevima na leđima i širokim nogometaškim bijelim gaćicama, dok su ostali imali uobičajene atletske dresove. Ipak, kao takvi, pravi mali seljačići, pokupili smo mnoge simpatije tadašnjih viših atletskih krugova.

Starija ekipa (Iva, Srda, Dokuš, Čvrga pa ponegdje i ja) nastupala je na raznim cestovnim utrkama koje, ako izuzmemo razne utrke oslobođenja gradova, nisu bile mnogobrojne. Osim naše utrke Dugo Selo – Oborovo, od popularnijih je bila utrka Most Slobode – Aerodrom, 14 km, Zagorski maraton, 42 km, JASSA maraton, 42 km, Varaždinska 100-ka, Utrka preko Sljemena Zagreb – Donja Stubica, 30 km, popularna i vrlo dobro organizirana utrka Prijedor – Patria, 18 km (nastupio 5 puta) i najpoznatija u tadašnjoj državi, Partizanski marš u Kumrovcu, 25 km. Nedostatak utrka nadomjestili smo nastupanjem na još i danas aktualnoj, najdugovječnijoj, Zagrebačkoj kros ligi.

Samo u našem Dugom Selu održavalo se nekoliko utrka godišnje. Osim već spomenute Oborovske utrke, bile su tu još za nas neizostavne utrke oslobođenja Dugog Sela 08.05., zatim sportska olimpijada u Božjakovini 04.07. i naša seoska, Ostrnska olimpijada s utrkom tvz. Krug oko Male Ostrne, 2,5 km.

Od uspješnijih nastupa svakako bih istaknuo nastup AK „Radnika“ 1987. na Zagorskom maratonu Kumrovec – Gornja Stubica koji se bodovao kao Pojedinačno prvenstvo Hrvatske u maratonu gdje smo osvojili 5., 6. i 14. mjesto te bili najuspješniji klub. Graberec i Srdinić nastupili su svaki po jedne godine u Italiji na 100 km u „Meranu“ gdje su osvojili jednom 5. i jednom 6. mjesto. Vjekoslav Čvorig je iz tog doba bio najbolji naš trkač, izniman talenat i iznimno uspješan, pogotovo na utrkama do 15 km.

Idila je trajala do 1988. g. Kako je većina starijih rođena 1965. i ranije, došlo je doba ženidbi i ozbiljnih veza te je zanimanje za atletiku naglo okopnilo. Njihovo odustajanje utjecalo je i na moju generaciju, tako da sam ostao sam. Vjerojatno bi se i sa mnom isto dogodilo da nisam u svibnju nastupio za svoju školu TOC Prvomajsku na Krosu pobjede u Maksimiru gdje sam osvojio 2. mjesto što je očigledno iznenadilo dinamovce jer sam bio jedini od prvih deset koji ne pripada njihovom klubu, ali niti drugim klubovima koje su oni poznavali. Uskoro mi stiže poziv u školu iz Dinama da im se javim. Pomalo već nezainteresiran dolazim treneru i tada najboljem dugoprugašu Jugoslavije Mladenu Kršeku na probu. On me prihvaća i tu započinje za mene ozbiljna prekretnica u bavljenju atletikom. Mogu reći da sam ponosan što sam u tom periodu trenirao s takvim velikanima ondašnjeg doba, sve odreda reprezentativcima tadašnje države. To su bili Mladen Grgić, Nebojša Pešić, Tijana Pavičić, Slavica Brčić i Mladen Kršek, trkač i trener, prvak Balkana u Krosu, kasnije i rekorder Hrvatske na 10000m sa 28:29. 1989. sudjelujem s tom ekipom u uzimanju naslova ekipnog prvaka Jugoslavije u krosu održanom u Svetozarevu u Srbiji. Nikada poslije nije se dogodila (barem meni nije poznato) koncentracija toliko kvalitetnih trkača (dugoprugaša) u jednom klubu. Samo radi predodžbe te kvalitete, te godine Prvenstvo Jugoslavije na 10000 m 1. Kršek 29:10, 2. Grgić 29:45, 3. Pešić 29:52 (sve AK „Dinamo“!). Nepojmljivi rezultati za današnje prilike u Hrvatskoj.

» ...manje

Osnivanje i djelovanje Atletskog kluba „Martin Dugo Selo“ (2001.-2017.)

Nedavno smo se osvrnuli na razdoblje djelovanja AK „Radnik Ostrna“, koji se s pravom smatra prethodnikom AK „Martin Dugo Selo“, a sada je vrijeme da se vratimo u nešto bližu povijest. Iako je Atletski klub „Martin Dugo Selo“ pravno osnovan tek 2004., njegovo djelovanje moglo se vidjeti već 2002., ne toliko kroz natjecateljski dio, već kroz prvu Martinsku (dugoselsku) utrku. Budući da po osnivanju klub nije imao potpuno razvijenu strategiju djelovanja, vodstvo kluba (predsjednik Miljenko Dokuš, dopredsjednik Jadranko Kereković i tajnik Zdravko Srdinić) okrenulo se organizaciji Martinske utrke koja je početkom 2002. bila dugačka 17 km, a kasnije, 2006. prerasla je u klasični polumaraton dužine 21,1 km.

S vrlo skromnim sredstvima (samo 5000 kn od grada, odnosno od Turističke zajednice grada Dugo Selo) a zahvaljujući u prvom redu sposobnostima Jadranka Kerekovića u pribavljanju sponzora, organizirana je vrlo posjećena trka na koju je stiglo između 80 i 120 trkača iz svih krajeva Hrvatske, pa i iz inozemstva. Jedne je godine došlo čak 20 Kanađana iz KFOR-a iz BiH. Kad smo uz polumaraton uveli i utrku za građane, ta se brojka povećala za još 50 do 60 ljudi. Za to doba, a bez novčanih nagrada, posjećenost je bila više nego dobra. Toj posjećenosti svakako je pridonijelo to što je naša trka u početku bila bez startnine, a to je zaista bilo rijetko u ono vrijeme u Hrvatskoj, a pogotovo danas. 2006. godine uveli smo startninu od svega 50 kn što nije utjecalo na posjećenost, a klubu je ipak predstavljalo značajan prihod jer je do 2007. bio izvan sufinanciranja od strane Zajednice športskih udruga grada Dugog Sela. Za tu smo startninu osigurali za sve trkače svlačionice s tuševima i sanitarnim čvorom, majice s logom trke i okrepu za vrijeme i poslije trke. Ručak, porcija graha ili gulaša i jedno piće, bio je organiziran u restoranu Dioniz. Trkači – gosti bili su za stolovima, a osoblje restorana ih je posluživalo. Takav ugođaj danas ne postoji ni na utrkama s višestruko većim startninama. Nismo imali novaca za novčane nagrade, ali bilo je medalja za pobjednike po kategorijama i pehare za najbolje. Uz sve to trkači su bili iznimno zadovoljni odabirom trase utrke koja se većinom protezala našim lijepim i izazovnim Martin bregom. Nažalost 2010. Turistička zajednica grada Dugo Selo prestaje sufinancirati organizaciju utrke s tih malih 5000 kn što nas dovodi u bezizlaznu situaciju te otkazujemo 9. Martinski polumaraton koji prestaje sa svojim postojanjem.

» ...više

Što se natjecateljskog dijela djelovanja kluba tiče, on je prvih nekoliko godina bio prilično ograničen, ali postizani su ipak zapaženi rezultati u ultraškom trčanju. Mala ekipa (uglavnom Dražen Flajs i Miljenko Dokuš) rijetko se pojavljivala na utrkama, ali je zato zaslužna za pokretanje danas poznatog i najdužeg ultramaratona u nas, ultramaratona Zagreb – Vukovar. 2003. godine trojka Miljenko Dokuš, Dražen Flajs i Igor Lončar došli su u kontakt sa Zagrebačkom organizacijom Hrvatskih oružanih snaga i rodila se ideja o jednom ekstremnom sportskom događaju kojim bi se obilježilo stradanje naših branitelja u Vukovaru 1991. godine. Nisu shvaćeni ozbiljno i uz minimalna sredstva i pratnju jednog automobila krenuli su na put u kojem su za pet dana trebali doći do Vukovara. Kad su predzadnji dan stigli u Vinkovce, alarmiralo se tadašnje vodstvo HOS-a (Hrvatske oružane snage) i HSP-a (Hrvatska stanka prava) koje je brzo pohitalo u Vukovar na Ovčaru da ih dočeka. Tako je nastao ultramaraton Zagreb – Vukovar „Putevima dragovoljaca HOS-a“. Do 2006. Dugoselci su dominirali tim ultramaratonom ponajviše zahvaljujući Draženu Flajsu koji je u međuvremenu postao specijalist za ultraško trčanje i tri je godine bio nepobjediv te je jedini osvojio prijelazni pehar za trostruku pobjedu. Do danas nitko nije ponovio takav uspjeh. Od 2007. organizatorima su postali zanimljivi stranci, osobito profesionalci Rusi kojima se nitko od Hrvata tada nije mogao suprostaviti i ta je manifestacija polako počela gubiti na svojoj draži. Danas malo tko zna da se to još održava.

Flajs je u tom periodu bio zapravo jedina perjanica kluba i ostvario nekoliko zapaženih rezultata na Čazmanskom ultramaratonu i maratonu.

2006. godine izvršena je reorganizacija kluba. Predsjednik postaje Jadranko Kereković, a tajnik Tihomir Anđal i klub se pokreće u natjecateljskom dijelu. Vidljivo je da je bilo potrebno osvježiti klub mladim snagama i tome se prionulo iznimno uspješno. Već 2008. osvojena je prva medalja na Pojedinačnom prvenstvu Hrvatske za juniore u disciplini 5000 m. Slijede uspjesi i medalje s Prvenstva Hrvatske (PH) u seniorskoj i juniorskoj konkurenciji u disciplinama 1500 m – 10000 m pa čak jedna i u disciplini 3000 m sa zaprekama, a osvajaju ih iznimno nadareni Dugoselci – juniori Siniša Majdandžić i Josip Dragun u periodu 2008. – 2013. Dolazi i poziv izbornika mlade reprezentacije za Sinišu Majdandžića za nastup u juniorskoj reprezentaciji Hrvatske, a isti uspijeva izboriti i nastup na Europskom prvenstvu u planinskom trčanju u Italiji 2009.

Osvježavanju i pomlađivanju uvelike pomogla je organizacija Dugoselske kros lige koju smo provodili od 2010. do 2014. kao zamjenu za Dugoselski polumaraton, a koju je pokrenulo novo vodstvo kluba s predsjednikom Tihomirom Anđalom uz vrlo skromna sredstva, ali odličnom organizacijom i uključivanjem dugoselskih škola. Kreće se i sa školovanjem trenera od kojih je u klubu još danas aktivan Anđal. Tih smo godina ostvarili najveće uspjehe u rezultatskom pogledu. Naši su mladići bili uvijek u vrhu Juniorskog cestovnog kupa. Josip Dragun 2011. i 2012. osvojio je medalje na seniorskim PH na stazi i dobio IV. kategoriju Hrvatskog olimpijskog odbora – perspektivni sportaš. Osvojio je i Juniorski cestovni kup s rekordnim maksimalnim brojem bodova – 6 pobjeda u 6 utrka. Tatjana Prlić postala je viceprvakinja Hrvatskog cestovnog kupa za 2013., a iste godine i studentska prvakinja najpoznatijeg krosa, Krosa Sportskih novosti. Iste godine klub je osvojio 2. mjesto u 2. ligi i 2014. po prvi puta se natjecao u 1. Hrvatskoj ligi cestovnog trčanja u društvu 10 najboljih klubova cestovne atletike u državi.

Svim tim uspjesima uvelike je zaslužna novoizgrađena atletska staza u Brckovljanima koju od 2011. koristimo za složene oblike treninga. Također, u nedostatku adekvatnih terena u Dugom Selu, ista nam je staza omogućila da 2016. po prvi puta uspješno pokrenemo školu trčanja čijim smo polaznicima i polaznicama nakon završetka iste, popunili i osvježili naše redove.

Kroz klub, aktivno natjecateljski ili kao članovi podrške prošlo je mnogo ljudi, nije vođena evidencija pa je o broju nezahvalno nagađati. Tek 2010. uveden je registar članova i članske iskaznice pomoću čega se mogu pratiti ti podaci. Kod nas je karakteristično da se otprilike svakih 4 godine događa smjena generacija, stari odlaze, novi pristižu i dobro je da je tako. Ovo je sportski klub i rijetki izdrže duže vrijeme u ovom, jednom od najtežih sportova, a kad prestane sportska aktivnost kopni i veza prema klubu. Srećom, trčanje postaje sve popularnije i za očekivati je da u budućnosti klub neće imati problema s popunjavanjem kadrova.

Danas klub broji tridesetak članova, provodi organizirane treninge na stazi dva puta tjedno. U krugu trkača cestovnih utrka prepoznatljivi smo kao prije svega dobro društvo, vesela ekipa u kojoj su žene uglavnom brojnije od muških trkača. I dalje je klub u vrhu među 10 najboljih klubova cestovne atletike u Republici Hrvatskoj, a specifični smo po tome da smo jedini iz tog društva koji se oslanjamo isključivo na vlastite snage, odnosno trkače i trkačice proizvedene iz vlastitog pogona i ne dovodimo trkače iz drugih sredina.

Ova sezona (2017.) najuspješnija nam je od kada se natječemo u ligaškom natjecanju, a iznijele su je uglavnom nove snage od kojih je većina potekla iz spomenute škole trčanja te nekih koji su počeli godinu prije, a neki se priključili tek ove godine. To su: Ivana Malus, Željka Pleš, Ljiljana Cuković Kinder, Valentina Hajdarović, Marina Bionda, Ružica Vidović, Valentina Kralj, Sara Anđela Perić, Tomislav Poljak, Neven Matijaš, Krunoslav Bertek. Kad je trebalo uključile su se i „stare“ snage: Zvonimir Pigac, Matej Barilić, Josip Dragun, Tihomir Anđal i Klaudija Boščić.

Budućnost kluba ima perspektivu, pogotovo ako se ostvari projekt koji je najavilo Gradsko poglavarstvo o izgradnji atletske staze koja bi nam omogućila ozbiljnije i redovno upravljanje trenažnim procesom te kvalitetan i postojan rad s mladim uzrastom što sada kao gosti u Brckovljanima nismo u mogućnosti. Upravo u tom smjeru bolje budućnosti kreće novoizabrano vodstvo kluba koje će silan entuzijazam naših članova zasigurno znati usmjeriti u daljnji razvitak atletskog sporta u našem kraju.

» ...manje

Tekst je napisao Tihomir Anđal koji je bio prisutan pri osnivanju kluba te je od samih početka upoznat je sa događanjima vezanima uz klub. Klubu je dao mnoge godine svog života kao trkač i trener te ga vodio dugi niz godina. Ovo je sažetak događanja iz njegove perspektive pa neka tako ostane zapisano, za sve buduće generacije koje će zanimati kako je sve nastalo i kroz kakav se trnoviti put prolazilo.